Kristinin porođaj
Kristinu sam upoznala preko prijatelja, tj. ona je saznala za mene i javila mi se mailom. Dopisivale smo se i shvatile da imamo slične stavove. Bila je u drugom tromjesečju trudnoće i već je polako razmišljala o tome kako bi trebao izgledati njezin porođaj. Imala je puno pitanja, a ja sam joj strpljivo odgovarala. Pustila sam je da sama kreira svoje mišljenje, tako da se njezine želje iskristaliziraju. Puno je toga znala još od prvog porođaja, a i educirala se o svim mogućnostima preko interneta. Od početka mi je bilo jasno da je ona trudnica koja zna šta želi - alternativni način rađanja te sudjelovanje partnera na porođaju. Lijekovi i intervencije nisu dolazili u obzir. Budući da sam ja i sama sklona prirodnim načinima rađanja, odmah smo našle zajednički jezik. Kristina je izrazila želju da rodi u vodi te je u 36. tjednu trudnoće došla u Rijeku na pregled. Tada smo se prvi put upoznale, a meni se već tada činilo da se znamo oduvijek. Na pregledu se utvrdilo da je s trudnoćom sve u redu, nalazi su bili uredni i preostalo je samo čekati. A onda jedne noći, dok je puhala bura i padao snijeg, zazvonio mi je mobitel. Kristini je pukao vodenjak. Trudova još nije bilo. Rekla sam joj da nije baš sigurno po ovakvom nevremenu, s prsnutim vodenjakom dolaziti u Rijeku roditi. Odgovorila mi je da za nju nije sigurno roditi u Zagrebu i da ona dolazi u Rijeku po bilo koju cijenu. Ostalo mi je samo prihvatiti njezinu želju. Kristina nije paničarila, spremila se, istuširala, našla tko će joj čuvati drugog sina i polako krenula. Mislim da joj je to bio najgori put u životu. Bilo je takvo nevrijeme da je autocesta zbog bure bila zatvorena. Ona će to putovanje u Rijeku stvarno zapamtiti, a i ja zajedno s njom jer sam preko mobitela dobivala detaljne izvještaje.
Kristina je oko 3 sata stigla u rodilište, a moja je smjena počinjala u 7 sati. Budući da ju je jako boljelo, odmah je bila zaprimljena u predrađaonicu. Suprug je bio cijelo vrijeme uz nju. Poslije mi je rekla da je samo razmišljala o tome kako ću ja doći u sedam i da će onda sve biti u redu.
Ja sam došla malo prije 7 sati i zatekla Kristinu na gimnastičkoj lopti s velikim osmijehom na licu. Suprug ju je masirao. Pitala sam je koliko je boli, a ona je odgovorila da je podnošljivo. Sjećam se da sam uzela svoj fotoaparat (u slučaju da je ona svoj zaboravila) i prikladnu glazbu. Htjela sam da svi detalji budu kako treba. Željela sam Kristini omogućiti porođaj koji neće željeti zaboraviti čim izađe iz rodilišta. Malo nakon 7 sati Kristina je rekla da osjeća nešto jaču bol. Počeli smo puniti kadu, te smo nju i supruga zamolili da se presele u sobu za porođaj u vodi. Međutim, odjednom su se trudovi pojačali. Kristina je jedva hodala. Bilo mi je jasno da se kada neće stići napuniti i da Kristina neće dobiti svoj porođaj iz snova. To je bio trenutak kad mi je bilo iznimno drago da smo o svim detaljima vezanima uz porođaj unaprijed razgovarale i da sam ja bila upoznata sa svim njenim željama. Znala sam da je njen "plan B" porođaj na stolčiću. U vrlo kratkom vremenu između dva truda rekla sam joj da neće biti ništa od kade i da prelazimo na "plan B". Pitala sam je slaže li se s tim i ona je pristala. Nama u rađaonici bilo je dovoljno pet minuta da sve pripremimo za porođaj na stolčiću. Kristina se digla iz kreveta i sjela na stolčić, suprug je sjeo iza nje i pridržavao je, a ja sam klečala ispred. Njezin sin je već stvarno htio van i gurao se u tom pravcu svim silama.
Tijekom porođaja na stolčiću jako je važno tzv. kontrolirano tiskanje, odnosno trudnica mora raditi točno ono što joj primalja govori. Obično to znači da tijekom cijelog truda treba disati, odnosno ispuhivati zrak, da se beba sama bez dodatnog pritiska spusti van. To nije uvijek lako izvesti. Kristina je bila izvrsna, radila je točno ono što sam joj rekla. U jednom sam je trenutku pitala želi li gledati kako Tim izlazi, te sam joj namjestila ogledalo da sve može dobro vidjeti. Suprug je bio malo tužan što mora sjediti odostraga, ali Kristini je bilo neobično važna njegova podrška i spoznaja da se može osloniti na njega i čvrsto ga stisnuti tijekom truda. Glavica je polako izlazila, a Kristina je bila ganuta što sve to vidi. Osmijeh joj nije silazio s lica. Ljudi koji su poslije gledali slike s porođaja nisu vjerovali da ona upravo rađa. Tim je polako izašao i ja sam ga odmah stavila Kristini na prsa. To je stvarno bio dirljiv trenutak. Napokon upoznavanje. Čak i za mene, koja sam porodila dosta žena, ovaj je trenutak bio nešto posebno.
Cijela Kristinina trudnoća i porođaj bili su nešto savršeno, protekli su onako kako je priroda odredila, onako kako su to radile naše bake, onako kako je oduvijek bilo dok se nije medicina počela miješati u nešto tako prirodno kao što je rađanje djeteta. Žene su te koje znaju rađati, oduvijek su znale, ali žene su i te koje moraju vjerovati u svoje tijelo i vjerovati da one to mogu. Žene jednostavno ZNAJU rađati, a primalje su samo te koje moraju biti ženini "odvjetnici" kroz trudnoću, porođaj i babinje. Ne kaže se uzalud da je najbolja primalja ona koja zna i može pokazati dovoljno strpljenja da ne radi ništa, ali opet da dobro osluškuje i sve uoči na vrijeme. Primalja mora pomoći ženi da vjeruje u sebe i svoje tijelo.
Jedna žena koja je rodila opisala je svoju primalju ovako: "Stavila me je u centar mojih vlastitih događanja, poštujući moje želje i potičući me da slušam svoje tijelo i vjerujem svojim instinktima. Osjećala sam se puna energije, ohrabrena i sigurna. Sve moje želje bile su preduhitrene i ostvarene. Njena podrška bila je nenametljiva i mudra. Hvala joj."
Mi, kao primalje, trebale bismo se češće zapitati jesu li intervencije uvijek neophodne i moramo li baš u svakom fiziološkom porođaju uvijek tražiti patologiju. Ako svaki dan samo jednoj ženi pomognemo da se u danom trenutku osjeća kao kraljica, kao centar svijeta, ako joj pomognemo da svoj porođaj doživi kao nešto najljepše u životu, napravili smo puno. Upravo ovo je bio moj cilj kada se radilo o Kristininu porođaju. Još dugo, dugo smo majku i dijete pustili da ostanu zajedno u rađaonici, da se upoznaju i osluškuju jedno drugo. Iz ove trudnoće i porođaja razvilo se i jedno divno prijateljstvo. Prijateljstvo Kristine i njene obitelji s njihovom primaljom, sa mnom.
Barbara Finderle
Izvor: Moje Dijete 05/2006
25.9.2006.